Новости

Odgovor predsjednika Đukanovića na pitanje oko odnosa Kosova i Srbije, kao i dešavanjima u poslednje dvije godine u Crnoj Gori gdje imamo situaciju da se prijeti blokadom pregovora sa EU i kako smo došli do toga?

Dozvolite najprije da se i ja zahvalim na ovoj prilici koju ste pružili uvaženoj gošći, predsjednici Kosova Vjosi Osmani Sadriu i meni da se danas obratim ovom autoritativnom auditorijumu na ovu, veoma inspirativnu temu. 

Prije nego što bih došao do Crne Gore dozvolite nekoliko rečenica na temu koju ste postavili predsjednici Osmani. 

Ja sam uvjeren da je to pitanje rješivo i da se do rješenja mora doći. Alternativa je, rekao bih posve nerazumna. Alternativa bi značila da želimo da zamrznuti konfilkt traje, a kada želimo da zamrznuti konflikt traje, to znači da čekamo povoljnije vrijeme da, najčešće nasilno, u promijenjenom rasporedu snaga ostvarimo svoj cilj. Pošto ne vjerujem u takvo rješenje. Ne vjerujem kao što znate, govorili smo puno puta, o inspiraciji za agresiju na Ukrajinu. Ja to doživljavam kao ideju istorijske revizije, kao ideju povratka na hladnoratovski period. Tako i ovdje ideju povratka Kosova u sastav Srbije opet vidim kao nemoguću istorijsku reviziju. Kosovo je nezavisno. Kada to kažem nadam se da podrazumijevate da to ne govorim sa lakoćom. Znam koliko bi meni bilo teško da prihvatim tu realnost kada bi sjutra morali da konstatujemo da se Crna Gora mora odreći dijela svoje teritorije. Znam i kako stoje formulacije u međunarodnom pravu. Ali eto, sticajem okolnosti, kao čovjek koji trideset godina učestvuje u političkom životu u regionu, znam i sve okolnosti koje su dovele do odluke Međunarodne zajednice da prizna kosovsku nezavisnost. E to je sad to selektivno pamćenje. Oni koji se pozivaju na međunarodno pravo htjeli bi da zaborave ono što se dogodilo. 1999. godine je bio pokušaj ponovnog genocida na prostoru eks Jugoslavije. Ko to ne zna, a mislim da ih je malo koji to ne znaju, možda i ima pravo na zablude. Oni koji znaju nemaju pravo da manipulišu i da nam sugerišu da taj dio činjenica zaboravimo. 

Taj pokušaj je doveo do NATO intervencije. Kada uđete u rat, pa taj rat izgubite, onda nema druge sem da se pomirite sa nekim gubicima. Prema tome, tadašnja nerazumna politika Srbije je dovela do ulaska u rat, do gubitka tog rata i za posljedicu imala nepovjerenje Međunarodne zajednice da, nakon takvog scenarija, Kosovo smije i ubuduće ostati u sastavu Srbije. I mi smo za posljedicu dobili nezavisno Kosovo. Prema tome, ja mislim da svaki pokušaj sada povratka unatrag ne vodi ničemu. 

U razgovorima koje sam imao, ne samo sa aktuelnim predsjednikom Srbije, nego i sa njegovim prethodnikom, a oba su razgovora bila možda na nekoliko dana nakon njihovog izbora na tu dužnost, kazao sam im da jedino dobro što mogu da urade je da odmah, bez oklijevanja, tog dana izađu pred javnost Srbije i da ih obavijeste o činjeničnom stanju. 

Činjenično stanje kaže da se više ne vodi borba za Kosovo. Da je ta borba izgubljena. I da taj predsjednik i dadašnja javnost tu bitku niti može da vodi, niti može da je dobije. Da, koliko god bilo neprijatno, mora samo da konstatuje da je danas vrijeme u kojem se Srbiji ispostavlja faktura za već izgubljenu bitku. 

Predsjedniče, jeste li Vi bili neprijatelj Srbije i srpskog predsjednika kada ste to govorili? 

Ja ne znam kako sam doživljavan, znam otprilike kako sam doživljavan u javnosti i znam da se to jako uporno spinuje već od 1994. godine. Dakle, da sam ja zbog ideja o Crnoj Gori i njenom statusu neko ko ugrožava srpske interese. Poslednje što bih želio to je takva percepcija. Ako nešto ugrožavam, ugrožavam velikosrpske interese i to radim vrlo namjerno. Ne greškom, to radim vrlo namjerno. Ali ne sprske interese, niti Srbiju doživljavam kao protivnika ili nekog protiv koga treba zakulisno raditi. Naprotiv, kada ovo ovako govorim, ja to govorim vrlo prijateljski. Jer ja mislim da ako želite dobro prijateljima, onda treba da im govorite istinu.

Vratimo se. Nijesu željeli to da urade. Procjenjivali su, razumijem, procjenjivali su da to nije u njihovom interesu tada, ali danas mi svjedočimo možda o desetogodišnjem iskustvu recimo današnjeg predsjednika Srbije na najvišim državnim funkcijama u Srbiji. Danas je teško izaći sa tom istinom. Danas prosto si suodgovoran za problem koji danas imamo. Ali bolje ikad nego nikad. Bolje se i kasnije dozvati i shvatiti šta treba raditi, nego uporno istrajavati na konceptu održavanja zamrznutog konflikta, jer zamrznuti koflikt ako nema ozbiljne posvećenosti u njegovom odmrzavanju i rješavanju, uvijek završava na isti način. Novom nestabilnošću i ratom. To je nešto što ne želim nikome. Prema tome, moj odgovor na ovo pitanje je da se mora naći rješenje za ovaj problem. Ja veoma pozdravljam napore koji se ulažu i iz Prištine i iz Beograda, da se dođe do nekog sveobuhvatnog pravnog i dugoročno održivog rješenja. To je proces koji nema alternativu. Dobro je da su uključeni i naši inostrani partneri. Nemamo se mi na koga ovdje osloniti, osim na Evropsku uniju jer smo dio Evrope i na Sjedinjene Američke Države kao strateškog evropskog partnera u okviru Evroatlanskog saveza. 

Da li bih potpisao svako slovo u toj politici koju Međunarodna zajednica danas vodi u rješavanju ovog problema, ne bih. I opet to ne govorim sad sad vama, niti otkrivam ništa senzacionalno. Znaju svi koji razgovaraju sa mnom iz Međunarodne zajednice šta tu ne bih potpisao i zašto mislim da to već nije učinkovito onoliko koliko je možda moglo biti. Generalno, moje iskustvo iz politike je da su najučinkovitija čista rješenja. Ako se držite čistih principa, može da bude bolno, ali se dolazi do rješenja. Ako krenete da pravite kalkulacije, svejedno, na tom pitanju ili ako je to dio neke šire kalkulacije, kalkulacija je kalkulacija i ona, nažalost, vodi lošim kompromisima. 

Do ovog rješenja će se doći i to je zaključna rečenica, ali koliko će štete nastati u međuvremenu u regionu, zbog kompromisa i popuštanja, to ćemo tek da vidimo. Mi se u dobroj mjeri tokom poslednjih nekoliko godina suočavamo upravo sa refleksijom takve politike u Crnoj Gori. 

Dolazim do druge teme.

Kada je Crna Gora u pitanju mislim da je i Vama i svima ovdje i široj javnsoti jasno šta se dogodilo u Crnoj Gori. Mi smo prije 30. avgusta 2020. godine imali tridesetogodišnji kontinuitet jedne vladajuće koalicije. Ono što želim da još jednom ponovim kao svoje uvjerenje da je taj tridesetogodišnji kontinuitet rezultat slobodno izražene volje građana. Zato ne mogu ni da imam grižu savjest, niti nosim odgovornost za nšeto što su građani glasali ovdje. Ali, razumijem da je, nakon toga, budući da smo dio evropske demokratske kulture koja baštini promjenu vlasti kao, da kažem, važan impuls demokratskom sazrijevanju jednog društva, tako sam razumio i znatiželju ljudi 30. avgusta 2020. godine da podrže promjenu vlasti. I zaista sam to razumio kao šansu za Crnu Goru. Ne treba nikoga da ubjeđujem. Ja sam 30. avgusta naveče izašao i čestitao pobjednicima. Iako je pobjeda bila vrlo tijesna. Iako se prethodnih 30 godina nije čula čestitka dok smo mi pobjeđivali. 

Čestitao sam. Pa su mnogi sumnjičili da li ćemo usporavati proces tranzicije, nijesmo ga usporavali. Odmah su dobili priliku da formiraju Vladi i razumio sam da bi to mogla biti dobra šansa za novi impuls. Dakle, to je ja mislim logično, razumljiv rezon. Ne moram nikome to dokazivati. Ako neko trideset godina čeka šansu, pa je dobije, ja od njega očekujem da uloži sve najbolje što zna da pokaže da je neopravdano dugo čekao šansu. E sad dvije i po godine kasnije ne možemo da govorimo šta bi trebalo biti, sad već govorimo šta je bilo. 

U te dvije i po godine smo dobili jako loš kvalitet državne politike. Jako loš kvalitet, da budem vrlo u oblandama i da ne budem grub. Dakle, promijenjene su dvije Vlade koje su izgubile povjerenje u parlamentu, ne na uličnim protestima, ne vaninstitucionalno. U parlamentu. Dakle, ona većina koja im je dala povjerenje, većina parlamenta, sad vjerovatno personalno ili partijski drugačije, ali opet većina tog istog parlamenta im je uskratila povjerenje. 

Druga Vlada, pri tome, duže traje u tehničkom mandatu, nakon izgubljenog povjerenja, nego u političkom mandatu. Pokušali su da formiraju treću Vladu, nijesu mogli da dođu do većine da formiraju treću Vladu. Iako su pokušali to da urade jednom ustavno-pravnom vratolomijom koja je pokazala apsolutno nepoštovanje i prema Venecijanskoj komisiji i prema Evropskoj komisiji. Da ne ulazimo dalje. Iz ovoga je jasno kakvu mi danas imamo izvršnu vlast. 

Imamo izvršnu vlast koja je potpuno neposvećena strateškim interesima Crne Gore, jer, podsjetimo se, strateški interes Crne Gore je članstvo u Evropskoj uniji. Dalje napredovanje u usvajanju evropskog sistema vrijednosti. Ako imate izvršnu vlast koju ne zanima šta kaže Venecijanska komisija, šta kaže Evropska komisija i to ne na jednom pitanju, nego prisjetimo se na koliko pitanja, onda valjda tome ne treba tumača. 

Mi smo promjenom vlasti u jednom nepovoljnom geopolitičkom kontekstu. Ponavljam, promjena vlasti je nešto što je razumljivo i meni apsolutno prihvatljivo. Promjena vlasti na način na koji se dogodila, dakle, u promijenjenim geopolitičkim okolnostima, gdje nijesmo samo mi propustili da registrujemo o kakvom se uplivu u politički i izborni proces Crne Gore radi, nego su to propustili da vide i naši zapadni partneri. Jer smo mi tada, dozvolite da podsjetim, diskutovali da li su ugrožena vjerska prava vjernika Srpske pravoslavne crkve, a propustili smo da vidimo da je Sprska pravoslavna crkva i tada, kao i danas, zajedno sa Ruskom pravoslavnom crkvom dio najopakijeg intrumentarija meke moći Rusije na Zapadnom Balkanu.

Danas to vidimo i danas to svi ponavljamo. Nema razlike u ocjeni Podgorice i Brisela. Čitali smo svi ono šta su stavovi Evropskog parlamenta. Maloprije sam ih suštinski interpretirao. Danas to svi vidimo, ali nemamo ne samo odgovor, nego nemamo ni izvinite, za pogrešno stanovište koje je bilo 30. avgusta 2020. godine.

Prema tome, mi se danas suočavamo sa tim. U izmijenjenim geopolitičkim okolnostima, u okolnostima izrazite agresije i u uslovima, rekao bih, nepokolebljive implementacije ruske doktrine destrukcije prema Evropi. U ovom slučaju dijelu Evrope koji se zove Zapadni Balkan. Dakle, mi smo u takvim uslovima dobili vlast koja nam, kroz primjere na koje sam ukazao, šalje kontinuirane poruke da ih ne zanima Evropa. Dakle, mi smo dobili vlast koju zanimaju neki drugi interesi. Možemo da bježimo od toga, da tumačimo to i ovako i onako, međutim, znate, kao što sam vam kazao i u prvom dijelu odgovora, najbolje je kada očistite sliku pa dođete do dijagnoze koja je tačna i najbolje je kada imate čiste terapije.

Dakle, mi nažalost, danas imamo izvršnu vlast koja je prije sklona da slijedi velikosrpske interese i koja je sklona da slijedi ruske interese. Dakle, koji se implementiraju kroz ideologiju velikosrpstva u regionu Zapadnog Balkana, nego da slijedi evropske interese. 

I mi svi zajedno, prije svega crnogorska javnost, moramo da se odlučimo šta je naš interes za budućnost. Vrlo, dakle, poštujem sve naše međunarodne partnere. Prije svega evropske i evroatlanske. Mi smo zemlja članica NATO-a i zemlja koja je pred vratima Evropske unije. Vrlo to poštujem. Ali naravno ja mislim da je ipak dominatna odgovornost na nama. 

Volio bih da nemamo asistiranja koja u osnovi imaju za potrebu politički inženjering u Crnoj Gori. To bih volio. Da možemo da odlučujemo mirno o svojoj budućnosti. A mi moramo da odlučimo da li će naša budućnost biti evropska ili antievropska. Mi to moramo da odlučimo, i završavam. Znate, kada kažem antievrospka, mogli bi da kažemo da je to zalaganje za status quo na Balkanu. Gledano na površini mogli bi i tako stvari dijagnostificirati. Ali uvijek sam sklon da sugerišem pogledajmo malo ispod površine. To što bi se danas moglo nazvati zalaganjem za politiku status quo na Balkanu je zalaganje za ulazak pod bezbjednosni kišobran Rusije. 

O tome se danas odlučuje i u Crnoj Gori i na Zapadnom Balkanu. Dakle, mi moramo da učvrstimo sebe u tome šta želimo. Nemam dilemu šta ja želim, nemam dilemu šta želi politika koju ja personifikujem. Moram da vam kažem da mislim da nemam dilemu, ne da mislim, nego sam ubijeđen da nemam dilemu ni oko toga šta želi većina ljudi u Crnoj Gori. A kako se dogodi u određenim okolnostima da to što dubinski želi većina crnogorske javnosti dobije ovakvu interpretaciju kroz izbor izvršne vlasti, o tome svi treba da razmislimo. Da vidimo ko je koliko tome doprinio. Nema nikakve sumnje da je i dugogodišnja prethodna vlast tome doprinijela svojim greškama, ali važnije od toga je optimizam. Ne mislim da smo zbog toga izgubili većinu u crnogorskoj javnosti za dalji evropski put. Ja mislim da pametnom politikom, posebno pametnom politikom na izborima koji bi trebali da se dogode tokom ove godine. Ne mislim na predsjedničke koji se izvjesno događaju, nego i na parlamentarnim treba da rekuperiramo ono što je evropska politička pamet u Crnoj Gori i da pokušamo da vratimo stvari u normalu. Ja mislim da ima sposobnosti za to u Crnoj Gori i ja vjerujem da Crna Gora nakon toga opet može biti predvodnik evropske politike u ovom regionu i da dalje može nositi epitet države koja predstavlja sidro stabilnosti ovog regiona. 

Odgovor predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića na pitanje oko ocjene da određene strukture u međunarodnoj zajednici koje se zalažu za stabilizaciju, ipak idu ka određenim rješenjima i idejama koje u taj kontekst stavljaju iste one snage koje su kreirale najveće probleme u prethodne dvije i po godine i da li takve vrste kombinetorike mogu dovesti do stabilnih rješenja nakon novog izbornog ciklusa: 

Ne bih gotovo imao potrebe da odgovaram, makar ne duže. Odgovor je mogao bi biti vrlo jednostavan i kratak. Ne. Ne mislim da je to odgovor na probleme sa kojim se Crna Gora suočava, jer da je to odgovor, naznake tog odgovora bi dobili u ove dvije i po godine. Toga nema. Ali neću se zadržati na tako kratkom odgovoru. 

Onoliko koliko razumijem i to što ste kazali i ono što je sadržano između redova u Vašem pitanju, dakle, govorimo o tome što sam u prethodnom odgovoru nazvao pokušajima političkog inženjeringa. Inženjeringa koji počiva na dijagnozi da Crnoj Gori svakako ne treba proruska politika oličena u Demokratskom frontu, ali joj ne treba ni politika DPS-a. 

Siguran sam da smo svi, ja jesam, mnogo puta čuo takvu ocjenu. Moj odgovor na to pitanje je da to govori neko ko ne zna ništa, ili neko ko nam je neprijatelj. Bilo bi divno kada bi na političkoj sceni Crne Gore imali takvo bogatstvo političke ponude da možemo da svakodnevno selektiramo šta je za nijansu bolje od nečeg drugog. Ne, mi u Crnoj Gori, kao i drugim dijelovima Zapadnog Balkana biramo, kazao sam u odgovoru na prethodno pitanje, između politike posvećenosti usvajanju evropskih vrijednosti i politike koja Zapadni Balkan želi da vrati pod bezbjednosni kišobran Rusije. Mi o tome govorimo. 

Dakle, politika prethodne vlasti do 30. avgusta 2020. godine je u ovoj zemlji sačuvala mir. To je bila jedina jugoslovenska Republika u kojoj nije bilo rata. Politika te prethodne vlasti je uspostavila ekonomsku održivost u Crnoj Gori po prvi put u istoriji. Ta politika je sačuvala ovu zemlju od NATO bombardovanja, bez obzira što smo bili sastavni dio zajedničke države koju je NATO bombardovao. Ne slučajno, nego zato što smo na dan početka bombardovanja kazali ovo nije naš rat. Mi želimo da budemo dio NATO-a, a ne da budemo u ratu sa NATO-om. Ta politika je dovela do obnove nezavisnosti, na miran način. Jedinstven na Zapadnom Balkanu. Bez sekunde nestabilnosti, uz poštovanje strogih evropskih demokratskih pravila. 

Ta politika je dovela do članstva u NATO, do strateškog zaokreta u odnosu na čitavu istoriju. Crna Gora se okrenula ka zapadu i ušla u NATO. I ta politika je dovela Crnu Goru u predvorje Evrope. 

Dakle, onaj ko pokušava da uspostavi simetriju između dva problema, na jednoj strani proruske politike i politike DPS-a, ponavljam, ili ništa ne zna ili je teški neprijatelj. 

Jer za svo to vrijeme smo imali Demokratski front na potpuno suprotstavljenoj poziciji. Provocirali su rat, provocirali su NATO bombardovanje, nijesu željeli nezavisnost, organizovali su proteste povodom ulaska u NATO, organizovali su proteste povodom priznanja Kosova i u suštini opiru se evropskim vrijednostima sa dijagnozom da je Evropa trula civilizacija, a da je NATO 4. rajh. 

Dakle, povlačiti znak jednakosti između to dvoje je nemoguće. E sad, ajde da ne preskočimo ništa, nego da osvijetlimo stvar do kraja. A šta bi mogao biti uzrok pokušaja takve simetrije? Definicija da poslje 30 godina vlasti je prethodna vlast korumpirana. Kao što sam rekao od toga, od grešaka i slabosti niti se može pobjeći, niti sam kada pokušavao da pobjegnem. Nikada. 

Ali danas već ne možemo da govorimo o pretpostavkama. Danas smo dvije i po godine kasnije. Da li postoji jedna optužnica dvije i po godine kasnije protiv predstavnika prethodne vlasti, koji je bio predstavnik zakonodavne i izvršne vlasti? Ne postoji. Zašto? Zato što nije bilo posvećenosti nove vlasti tome? Ne. Oni su samo to radili. Da li je danas jasno da oni nijesu ništa radili da unaprijede svoju politiku. Oni su se samo bavili jednim iskompleksiranim revanšizmom protiv prethodne vlasti. I za dvije i po godine nema ništa. Znači nema ni toga. 

E, i onda doalzimo do finalne definicije, da problem je što ta prethodna vlast, odnosno vladajuća partija nije dovoljno reformisana. Znate ko izriče tu ocjenu? Tu ocjenu izriče naša politička konkurencija u Crnoj Gori. Dakle, mi bi se trebali reformisati po njihovoj mjeri. Zamislite kada bih im ja predlagao kako oni da se reformišu. I da kažem ko bi mogao da ostane lider a ko ne bi mogao da ostane lider. To je smiješno. A još je smješnije kada to uzimate kao argument u ozbiljnoj međunarodnoj politici. Još smješnije.

Dakle, dajte da se vratimo na početak. Dajte da malo resetujemo stvari. 

U Crnoj Gori, kako rekoh, kao i drugdje u regionu, imate proevrospku politiku i imate antievropsku politiku. Sve na šta sam podsjestio da je rađeno do 30. avgusta 2020. godine je ne u narativu, nego u djelima jasna potvrda evropske politike. 

Da se razumijemo, ne postoji politika na planeti koja je bez grešaka. I ovdje je bilo grešaka. I da nijesmo napravili grešku ne bi izgubili izbore. Ja ne kažem da nije trebalo otvoriti problem odnosa sa Crkvom. Sa Crkvom koja je to samo na papiru. Koja je instrument ruskog uticaja ovdje. To je trebalo otvoriti. Ali je greška što je otvoreno u tom trenutku. Greška koju plaćamo. U redu je. I treba da je platimo. Ali nemojte da dodajemo ono što nas ne sleduje i nemojte da umišljamo da imamo sto alternativa. Ne. Mi imamo tu formaciju ukoliko želimo dalji put u Evropu. To je tako očigledno svakome ko želi da vidi. Imamo tu formaciju i imamo ove pokušaje o kojima ste Vi govorili u Vašem pitanju. Imamo pokušaje već u dva navrata, u dvije izvedbe. Partijske. A vi sugerišete da postoji možda i neki treći plan. U redu.

Šta smo naučili iz ova dva iskustva. Dakle, nije dovoljno biti nov da bi bio pametan, odgovoran i uspješan. Da bi bio pametan, odgovoran i uspješan moraš imati supstancu. Jesmo li prepoznali političku supstancu u ove dvije Vlade? Ne. Volio bih da mi neko kaže šta je supstanca ove dvije Vlade. Politička supstanca. Nema je. 

Prema tome, ako zaista tragamo za onim što nam treba da bismo Crnu Goru vratili u stanje normalnosti i vratili u onu poziciju koju ona može da igra, dokazano može da igra. Može da igra ulogu promotera evropskih i evroatlanskih vrijednosti u regionu Zapadnog Balkana. Onda moramo da pogledamo istini u oči i da kažemo ko je partner, a ko nije partner. A ako zatvaramo oči pred time i ako pokušavamo da partnera gurnemo na marginu, pri čemu ovdje ne govorim o partneru personalno. Nemam problem ni sa kim, šta god ko i odavde i iz Međunarodne zajednice mislio o meni lično. Ja ovdje govorim o politici partnera. O politici koja je bila partnerska i koja je i dalje partnerska. Hajde da kažem i ovu rečenicu. Dakle, danas poslije dvije i po godine kasnije, da li se unutar te politike koja je vodila Crnu Goru ka Evropi, da li je tokom ove dvije i po godine napravljena greška koja bi dala nekome za pravo da kaže „Znate vi ste glumili da ste partner, zato što ste bili na vlasti, a sad kao opozicija ste pokazali pravo lice“? Ne. Ni jedna. Ako postoji volio bih da je čujem. Ne. Dakle, veoma dosledno idemo ka svom cilju. I kazali smo, nije važno da li smo vlast ili opozicija, važno je koje vrijednosti zastupaš. E te vrijednosti mi smo zastupali kao vlast, pa ih sad zastupmo i kao opozicija. Ne može se partneru lijepiti etiketa i ne može se neodgovorno eksperimentisati. 

Ako želimo da pomognemo, naravno, ako ne želimo onda je dobro da stojimo na distanci i da ostavimo Crnoj Gori da se izbori sama sa sobom. Ali, ne može se odmagati partneru. 

Završna riječ predsjednika Đukanovića na panelu u organizaciji Evropskog pokreta u Crnoj Gori:



Želio bih da se saglasim sa riječima predsjednice Osmani Sadriu o našim međusobnim odnosima. Zaista mislim da su to uzorni odnosi i da mogu poslužiti kao inspiracija svim drugima u ovom regionu. Želim takođe da kažem da sam ponosan na čistotu naših odnosa, jer nikada ne razgovaramo i ne radimo sa idejom da nekome nanesemo štetu. Sve što radimo da pomognemo jedni drugima, želimo da pomognemo i svima drugima u ovom regionu. Zbog uvjerenja da ovaj region jedino može biti stabilan i prosperitetan ako nastavi putem evropske i evroatlanske integracije. Sve van konteksta evropske i evroatlanske integracije vraća nas na prethodno pitanje, a to je nestabilnost Zapadnog Balkana, koja ne odgovara regionu, ne odgovara ni jednoj zemlji ovog regiona, ne odgovara Evropskoj uniji, ne odgovara NATO-u. Zato je dobro, u tom zlu koje se dogodilo Ukrajini, da se probudilo jedinstvo Evropske unije, da je osnažena ideja nastavka politike proširenja, to jest ujedinjenja Evrope. I sve što priželjkujemo da Evropska unija nastavi istrajno sa tim političkim kursom. Dakle, sa političkim kursom geopolitičke spoznaje važnosti Zapadnog Balkana, a ne administrativnog pristupa politici proširenja.

Dakle, da nastavi sa tim da drži vrata otvorenim, da to bude inspiracija za sve zemlje regiona koje su u međuvremenu poprilično usnule u realizaciji reformi, jer je to jedno sa drugim povezano. Ako nemate podsticaj, onda i ne radite na reformama. Dakle, moramo obnoviti svoju reformsku energiju i dati dovoljno argumenata Evropskoj uniji da pokaže, zaista djelotvorno da pokaže svoju otvorenost za nove članice. Ako se to dogodi i ako Crna Gora konsoliduje svoju državnu politiku kroz izborne procese ove godine, nemam nikakve sumnje da će Crna Gora biti prva sledeća članica Evropske unije. 

Šta god ko mislio, hoće li dobiti nagradu za ovu ili onu prethodnu operaciju, Crna Gora je toliko odmakla. Ubijeđen sam da uz obnovu pune posvećenosti reformama i uz držanje otvorenih vrata od strane Evrope, Crna Gora prva prolazi kroz taj cilj. To je jedno.

Drugo, dakle, mislim da je jako važno, sada ne govorim više ni kao predstavnik Crne Gore, ni kao predstavnik Zapadnog Balkana, govorim kao Evropljanin, jako bi važno bilo da Evropa bude istrajna u ovom svom novom geopolitičkom kursu. 

Dakle, Evropi je potrebno da snažnije naglasi svoj politički identitet. Plašim se da nijesmo u prethodnom periodu pokazali dovoljno inicijativnosti, pa čak ni dovoljno spoznaje da to imamo kao deficit. Da jasnije profilišemo svoju vanjsku i bezbjednosnu politiku. Ja mislim da to moramo da uradimo svi zajedno u narednom periodu ukoliko želimo da sačuvamo geopolitičku konkurentnost i prestižnost Evropske unije. I ubijeđen sam da nas to ni na koji način ne odvaja od strateškog evroatlanskog partnerstva.

Mislim da je evroatlanski okvir nešto što je najutemeljenije savezništvo, ne samo danas, nego rekao bih u istoriji politike. Jer, u Evropi i u Americi to savezništvo je izgrađeno na identičnom sistemu vrijednosti. 

Zato je to savezništvo prosperitetno i zato je donijelo toliko dobra, ne samo Evropi i Americi, nego čitavom svijetu poslije Drugog svjetskog rata. 

Taj okvir moramo sačuvati, ali kao Evropljani unutar njega moramo biti inicijativniji u profilisanju svojih ključnih politika, prije svega spoljnopolitičke i bezbjednosne. Ako budemo nastavili da tako radimo u narednom periodu, a čini mi se da nas je Ukrajina opomenula, onda sam optimista. Sve će to podrazumijevati puno porođajnih muka. Puno. I što je manje razvijen evropski region, to će porođajne muke biti veće. Najteže će biti na Zapadnom Balkanu. Ali, kao što sam vam kazao, kroz to se mora proći. To se iskustvo ne može izbjeći. Možda bi neko razumio nakon mog opisa dvoipogodišnjeg iskustva Crne Gore da sam u iluziji, da se to moglo izbjeći, ne. Mi smo morali doživjeti promjenu vlasti. Ta promjena vlasti je mogla izbaciti na površinu samo ovo što vidimo. Nije ostalo ništa prikriveno, što je bolja alternativa od ovog sad. Ne. To je realna alternativa u Crnoj Gori. Ali kroz to se mora proći. Ako ni zbog čega drugog, a ono da bismo danas bili pametniji kad budemo sledeći put odlučivali. 

Do prije dvije i po godine smo mogli da pretpostavljamo da možda postoji i nešto drugo. Ne, sad smo vidjeli šta postoji, šta je bilo i šta je sad. I sada ćemo na bazi realnog uvida u stanje stvari pametno odlučiti u svom interesu. Ja se tako nadam. Tako mislim da je stanje i na Zapadnom Balkanu i u Evropi. Ako budemo, po meni, išli ovim putem, ja sam optimista, ja mislim da svi ovi procesi moraju voditi naprijed. Na nama je samo da vidimo da li ćemo i dalje izgubiti više vremena nego što moramo. Nadajmo se da ne. A siguran sam da u tom kontekstu saradnja u regionu i saradnja poput one koje imamo između Crne Gore i Kosova može zaista biti vrlo podsticajan primjer.