Uvodno izlaganje predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića na godišnjoj konferenciji za medije

25/05/2022

Poštovani predstavnici medija,

Dame i gospodo,

Poštovani građani Cetinja i Crne Gore,

Dan nezavisnosti koji smo proslavili istovremeno je i četvrta godišnjica od mog stupanja na predsjedničku dužnost. Ovo je redovna pres konferencija tim povodom.

Navršilo se 16 godina od obnove nezavisnosti Crne Gore. Sve što smo bliži punoljetstvu smislenije je pitati se koliko smo kao država i društvo postali zreliji.

Iza nas je međunarodno priznanje koje je rezultiralo članstvom u OEBS, Ujedinjenim nacijama, Savjetu Evrope, NATO savezu, kao i drugim svjetskim političkim i finansijskim organizacijama i institucijama, i regionalnim inicijativama. Iza nas je naporan rad na sveobuhvatnim reformama koji nas je doveo do liderstva u pregovaračkom procesu za članstvo u EU.

Takođe, i sustizanje evropskog kvaliteta života – sa trećine na polovinu tog zacrtanog cilja, mjereno životnim standardom građanina Crne Gore u odnosu na standard građana EU. Ali i opomena iz 2009, 2012. i posebno 2020. kako finansijska i ekonomska kriza, ili pandemija, mogu ugroziti i ekonomije mnogo razvijenijih zemalja od Crne Gore i balkanskih država u tek započetom razvoju.

Neprestano se borimo da očuvamo građansko, multietničko društvo koje smo naslijedili i značajno učvršćivali i u godinama raspada jugoslovenske zajednice i krvavih nacionalnih i vjerskih sukoba, i nakon toga.

Kao i status pouzdanog susjeda i poštovanog saveznika i partnera u Evropi i globalno, koji smo izgradili. Nažalost, i opomena na tu temu bila je još više upozoravajuća. Takođe globalna, kao posljedica pomahnitalog političkog populizma. U formi konfrontacije multietničke demokratije i nacionalizma, antisemitizma, rasizma i drugih društvenih nuspojava. U balkanskim uslovima tradicionalno sa dodatkom ideja o promjeni granica i osvajanju teritorija.

Obnavljajući državnost odredili smo i jasan cilj – evropski sistem vrijednosti i članstvo u EU i NATO. No, u posljednje dvije godine taj cilj je bio ugrožen i suštinski doveden u pitanje.

Nakon izbora 2020. godine i mirne, demokratske tranzicije vlasti mnogo toga je u ovoj zemlji, ne slučajno, nego sasvim planski – zaustavljeno i blokirano. Jer je rezultat parlamentarnih izbora u  krugovima nacionalista i u Crnoj Gori i izvan nje viđen kao nova šansa za velikodržavne ideje i projekte. Viđen je i kao nova šansa za rusku destrukciju Evrope i Zapada, za šta je Balkan uvijek pogodno tle. 

Uprkos svim tim izazovima i anticrnogorskom djelovanju dijela pobjedničke većine koja je formirala Vladu 2020. - Crna Gora je ostala na evropskom i evroatlantskom kursu. To je potvrda promišljenosti i stamenosti strateškog opredjeljenja i najveći uspjeh savremene Crne Gore. 

Zato je danas najvažnije pitanje jesmo li mi nakon ovog iskustva manje skloni da na izborima šansu pružimo  nekompetentnosti i neodgovornosti prema vitalnim nacionalnim interesima Crne Gore, jesmo li otporniji na revanšizam – najčešće prema prethodnoj vlasti, a u suštini prema Državi. Takođe i na maligne uticaje iz inostranstva, bližeg ili daljeg, svejedno. Da li smo spremni da sa više integriteta i samopouzdanja sagledamo i slijedimo svoje nacionalne interese. Da sa više sopstvene mudrosti upravljamo svojom zemljom. Morali bi biti.  Jer, mi bolje znamo naše probleme i naše potrebe od onoga što je sadržano u univerzalnim formulama demokratije koje  ne poznaju i ne respektuju sociokulturne i političke specifičnosti našeg društva.

Da li danas bolje prepoznajemo obavezu da i vlast i opozicija trebaju biti  državno odgovorni? Je li makar imalo jasnije da nije podrazumijevajući model opozicionog djelovanja obavezno protivljenje svakoj odluci vlasti. Uključujući i one koje donose razvoj društva, što bi trebala biti ideja svake odgovorne političke partije i pojedinca. Jesmo li shvatili da se nacionalni interesi mogu odbraniti i iz opozicije? Čak i tada kada je Vlada nemarna prema njima. 

Da li je naš ukupni državni sistem spreman da utvrdi odgovornost za sve loše i nezakonite učinke, i da li je naše društvo kadro da ne navija, nego da realno sagledava rezultate, namjere i motive političkih aktera za svaku od 16 godina naše nezavisnosti. Da istim kriterijumima i aršinima, koji se tiču boljitka države i društva, mjerimo učinke svake izvršne, sudske i zakonodavne vlasti u posljednjih 16 godina, kao i godinama koje dolaze?

Volio bih da mogu da kažem - da.

Pa ipak, čini mi se da je tačnije reći da svjedočimo procesu političkog i opšteg društvenog zrijevanja. Odgovornost za uspjeh tog procesa na svakome je od nas pojedinačno. Na ključnim akterima političkih zbivanja, naravno, i značajno više. Na vlastima, logično najviše.

Dijalog kojim smo došli do manjinske vlade - koja nije najbolje, ali je praktično jedino realno moguće rješenje u pokušaju da Crnu Goru povučemo sa ivice ambisa - pokazuje da potencijal postoji. I to ohrabruje.

Ne smijemo, međutim, da zaboravljamo kako smo do ivice državnog, institucionalnog, ekononomskog pa i opštedruštvenog ponora stigli.

Da bismo zaista išli naprijed moramo imati jasne odgovore o tome kako i zašto je zemlja uvedena u agoniju nekompetentnog i nemarnog upravljanja njenim resursima i politikama, izložena političkim postupanjima koja bi se najtačnije mogla opisati kao iskompleksirani revanšizam i vraćanje dugova centrima izvan Crne Gore i na njenu štetu. Kako i zašto su ekonomija i kultura,  zdravstvo  i obrazovanje sada ugroženi zbog podrške političkoj ezoteriji i hazarderstvu.

Po uspješnosti traganja za svim ovim odgovorima, i sposobnosti da greške ne ponovimo utvrdićemo i mjeru našeg zrijevanja kao države i društva. 

No, da se vratim na potrebu za dijalogom, kao jedinim načinom da normalizujemo našu realnost. Ne s ciljem da dođemo  do unisonog stava. Tek to nam ne treba. Nego da bi konstruktivno, tolerantno i u korist državnih interesa razgovarali o svojim razlikama. U pogledu na budućnost, ne nužno o interpretacijama prošlosti.

Nasušno je važno da svaki od aktera tog dijaloga bude kadar da artikuliše i argumentuje svoje, a spreman da zaista čuje i razmotri stavove svih drugih.

Moramo pritom biti svjesni i opasnosti od populizma u koji se olako sklizne, koji obično traži prečice i nudi lažna instant rješenja.

Politički akteri koji žele da stvarno doprinesu Crnoj Gori ne smiju ništa od svega toga sebi da dozvole.

Strpljiv, mudar, dobronamjeran dijalog lišen svake demagogije i predrasuda  je  ono  što nam je potrebno i na šta danas, sa ovoga mjesta, pozivam sve građane i sve aktere političkog - i mnogo šire - javnog života Crne Gore. Opet, ne zbog pomirenja, kako ga zamišljaju pojedini pretenciozni i površni politički akteri. Jer, moguće pomirenje te vrste ostvareno je poslije 2. svjetskog rata. Pozivi na ponovno mirenje na tu temu nose prikrivenu ideju preispitivanja i istorijske revizije. A to je nemoguće. Mirenje ili harmonizacija društva danas može biti samo na evropskim vrijednostima. Za to će nam trebati još vremena. I emancipacije u njemu. Da svi osvijestimo makar da je pravo na slobodu našu i svakog drugog naroda,  najveća vrijednost. Ako u Crnoj Gori još uvijek svi ne moramo razumjeti važnost vladavine prava i prednost tržišne ekonomije, vrijednost slobode za koju su naši preci kroz istoriju toliko ginuli - moramo. Moramo znati da nije mudrost biti neutralan kad se bira između ukrajinske odbrane slobode i nezavisnosti, i ruske agresije. Ne, to je kukavičluk i najgori nemoral. Uz to i glupost. Jer ono što ne želiš danas da osudiš i sankcionišeš u Ukrajini, nadaj mu se sjutra u svojoj kući. Tako i u Crnoj Gori - ili branimo njeno pravo na postojanje, ili svjesno ili nesvjesno podržavamo njeno ponovno potiranje.

Paralelno s tim dijalogom, kojeg mora biti, moraće  sve efikasnije  da funkcioniše i zakonodavna i sudska i izvršna vlast. Institucije države. Koje, svaka pojedinačno – vlasti i institucije – treba da doprinesu povratku povjerenja u društvo. U pravdu. U zaštitu prava svakog građanina.

To je izazovan i težak zadatak i u mnogo jednostavnijim vremenima nego što je današnje. Na nosiocima svih grana vlasti i predstavnicima svih institucija je dodatna odgovornost da svojim nepristrasnim i posvećenim radom pomognu ostvarenju tog cilja.

To će moći samo ako primijene znanja koja su stekli i pokažu integritet koji se podrazumijeva. Ako se tim kvalitetom odupru populizmu i zaglušujućoj, osvetničkoj buci koja se ne stišava već dugo u Crnoj Gori. Ako se odlučnije nego do sada odupru pritiscima javnosti koje kreiraju paralelni, parapolitički centri moći u našem društvu. Ne budu li to umjeli i htjeli, ne samo pojedinci već čitavo društvo, biće žrtva takve atmosfere, koja je zapaljena mnogo godina unazad, ne slučajno i ne stihijski. 

To je isti onaj zapaljivi koktel zbog kojeg gori Ukrajina. I nijesu samo Ukrajina i Crna Gora mete – spisak je mnogo širi, a scenario postaje sve očigledniji. Svodi se na to da samoproklamovane žrtve, na valu populizma pokreću osvetničke cunamije koji treba da destabilizuju ili zbrišu čitava društva. 

Tragična invazija na Ukrajinu učinila je da taj rukopis sada postane čitljiv Evropi i cijelom svijetu. Da su se razumjela upozorenja koja su dolazila od nas, možda ne bi bilo tragičnog ukrajinskog iskustva. Ne bude li se sada odlučno i mudro postupalo, užas kojem svjedočimo neće ostati unutar granica Ukrajine.

Nedavna poruka G7 je ohrabrujuća. Pozivam i podstičem naše euroatlantske partnere da osmisle cjelishodne odgovore na izazove koji su nam zajednički. Da u tome budu razboriti, dalekovidi i hrabri, i da povlače pravovremene poteze. Jer svijet je u opasnosti u kakvoj nije bio od Drugog svjetskog rata. 

Dame i gospodo,

Od prošlog do ovog 21. maja Crna Gora je napravila  nekoliko važnih koraka. 

Oni su tim značajniji jer su napravljeni u vremenu geopolitičkih preslaganja na globalnom planu, uključujući i ratni sukob na tlu najveće evropske države. I naš region je u dobroj mjeri destabilizovan. Otvorena pitanja uvode naša društva u novu fazu komplikovanih balkanskih odnosa, što dodatno podiže tenzije. Zapadni Balkan nije u najvećoj opasnosti od prelivanja ratne opasnosti iz Ukrajine. Posebno nakon herojske odbrane ukrajinskog naroda. U opasnosti je od posljedica tog istog malignog uticaja koji je Moskva, podržana  na samom Balkanu, vodila od 2015. godine i pokušaja državnog udara godinu kasnije u Crnoj Gori. U našem regionu dominantno hibridno, a u Ukrajini klasično i brutalno. Oslonac tim agresorskim idejama su kao i u Evropi najretrogradnije politike kakav je velikodržavni nacionalizam. Posljedicama takvog prepuštanja našeg regiona uticaju antievropskih geopolitičkih interesa na Balkanu bavićemo se i kada se rat u Ukrajini završi. 

U takvim okolnostima u Crnoj Gori smijenjena je vlada koja je iz temelja destabilizovala državu i društvo, koja nas je natjerala da se umjesto razvojem i integracijama bavimo odbranom vitalnih državnih interesa. Njeno štetočinsko djelovanje, koje je kulminiralo 4. i 5. septembra prošle godine, formalno je okončano demokratskim putem u Parlamentu, ali je ona suštinski pala na Cetinju. Sada treba da dobijemo punu istinu o ulozi svih aktera u tim događajima, što je primarna obaveza nove vlade. 

Manjinska vlada - trenutno jedino realno moguća i oročena - treba da povuče prve poteze u stvaranju uslova za oporavak Crne Gore.  

Njeni osnovni zadaci su da deblokira pregovarački proces, da stvori uslove za razvoj biznisa, povratak otjeranih i privlačenje novih investitora, kao i da doprinese pripremi izbora koji će uslijediti, u skladu s preporukama OEBS/ODIHR. Ja joj u tome želim uspješan rad na osnovama dogovorenim tokom političkog dijaloga, na dobro Crne Gore i svih naših građana. Nadam se da će svojim radom stvoriti uslove da buduća politička vlada u potpunosti stabilizuje prilike i snažno povede zemlju naprijed. To će u dobroj mjeri zavisiti i od povratka povjerenja i boljeg razumijevanja u društvu. Svjesnost o značaju aktuelnih procesa u Crnoj Gori pokazalo je više političkih aktera nego ranijih godina, što posebno raduje.

Najteži izazov ove i budućih vlada ostaje tempo ekonomskog razvoja. Srednjoročno posmatrano glavni zadatak je ostvarenje inkluzivnog i održivog ekonomskog rasta, za što je uslov viši nivo političke stabilnosti i beskompromisna odlučnost da se sprovede fiskalna konsolidacija i realizuju strukturne reforme. Kredibilna i održiva fiskalna politika presudno je važna za makroekonomsku stabilizaciju Crne Gore, što u kombinaciji sa strukturnim reformama treba da doprinese dinamičnom ekonomskom rastu, unapređenju konkurentnog i predvidivog investicionog ambijenta, povećanju zaposlenosti i višem životnom standardu građana.

Visoka javna potrošnja koja u Crnoj Gori u poslednjih 10 godina iznosi prosječno oko 46% BDP, a u okviru koje je rastući nivo neproduktivne potrošnje, najčešće zbog ekonomski nerezonskog, politikantskog povećanja broja zaposlenih u javnom sektoru, kao i zbog ekonomski neutemeljenog rasta troška plata i socijalnih davanja, generiše dugoročni fiskalni deficit i rast javnog duga države. Dodatan, i kako sa ove vremenske distance izgleda, neodrživ teret fiskalnoj stabilnosti donio je program i 'Evropa sad' s kraja mandata prethodne Vlade zbog očekivanog smanjenja javnih prihoda u odnosu na BDP na srednji rok.

Projekcije MMF su da bi iz svih ovih razloga, deficit javne potrošnje u 2022. godini mogao ići do 6,1% a u sledećoj do 5,6% BDP. Posledično to upućuje da će nam za izvršenje budžeta (prije svega otplatu duga i pokriće deficita) trebati novo zaduženje od oko 300 mil. eura u ovoj i 550 mil. eura u 2023. godini. A mogućnosti zaduženja će biti veoma otežane. Ne samo zbog bezbjednosne krize u Evropi. Nakon višegodišnje politike kvantitativnog popuštanja i niskih kamatnih stopa, ključne centralne banke uključujući i ECB usled inflatornog pritiska usporavaju monetarne stimulanse. To se reflektuje na povećanje kamatnih stopa i slabiju dostupnost kapitala. Posledice će prije osjetiti ekonomije sa nižim kreditnim rejtingom poput naše, jer investitori neće biti spremni da investiraju na tim tržištima. To će u povoljnijem scenariju značiti skuplje uslove zaduživanja, a u nepovoljnijem nemogućnost zaduživanja. Konsekventno to će nas sve više približavati MMF. Zato će već u mandatu ove Vlade biti nužan paket hitnih mjera koje će obuhvatiti temeljito, ekonomski pošteno preispitivanje definisane budžetske neproduktivne potrošnje, kao i definisanje Agende reformi državnih preduzeća sa jasnom intencijom razdvajanja vlasničke i upravljačke funkcije u njima.

Uz hitnu racionalizaciju zaposlenosti u javnom sektoru i otvaranja pitanja krivično pravne odgovornosti svih koji su zbog partijsko - političkih ili ličnih interesa urušili ove stubove stabilnosti države.

Takodje, u okviru tih mjera biće neophodno preispitati opravdanost najnovijih zahvata u poreskom sistemu koji su poništili važne komparativne prednosti investicionog ambijenta Crne Gore na bazi kojih je naša zemlja dugo godina obezbjedjivala visoko učešće stranih investicija u BDP i njime generisala dinamičan ekonomski rast.

Biće nužno i efikasno iskoristiti svaki potencijalni prihod budžeta, poput programa ekonomskog državljanstva, kao i napraviti djelimično preusmjeravanje sredstava kapitalnog u tekući budžet.

Paralelno sa implementacijom hitnih mjera Vlada će morati početi pripremu kredibilne srednjoročne fiskalne strategije, sa jasnim mjerama fiskalne konsolidacije praćene strukturnim reformama.

Ovo je vrijeme, kada dvogodišnja pandemija konačno slabi, i u kojem se budi nova nada. Ona nam je zaista potrebna svima.

Ne treba, ipak, imati nerealno očekivanje da će okopniti maligni uticaji koji na naš državni i društveni život utiču već dugo. Mi na njih moramo, konačno i većinski, početi da gledamo kao na izazov s kojim ćemo se boriti i izboriti. Zbog današnjih i generacija koje dolaze. 

Moramo biti uporni i dosljedni baš kao građani Cetinja koji ne posustaju u svakodnevnom pružanju podrške narodu Ukrajine u njegovoj herojskoj borbi za slobodu. Kao što i priliči gradu heroju koji duže od 80 godina postojano drži luču antifašizma koju smo prvi uzdigli u porobljenoj Evropi. 

Da je vječna Crna Gora!